Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Gzz-126/2003-2 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismisses prosecutor's appeal citing no procedural violations in property sale contract enforcement.

Geschäftsnummer Gzz-126/2003-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the Prosecutor's request for protection of legality against a final commercial court judgment confirming a property sale. The prosecutor alleged procedural violations regarding the payment method and evidence admissibility, while the defense argued the documents were authentic. The court ruled that the lower courts correctly assessed the evidence and that the payment method did not constitute a prohibited disposition under the Civil Procedure Act.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 354. st. 2. toč. 5. i toč. 13. ZPP; A request for protection of legality is inadmissible if the appellate court's finding of fact is based on a proper assessment of evidence and does not involve a prohibited disposition by the parties.

Schlagwörter

KI-generiert
protection of legality procedural violation prohibited disposition assessment of evidence civil procedure act property sale contract payment method

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 126/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. L. iz D., zastupane po D. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika C. i. Z., zastupanog po Lj. Š.-P., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 15. travnja 2003. godine, br. G-DO 215/03, protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2002. godine, br. IX Pž 3626/01-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 8. lipnja 1999. godine, br. P 7119/95, u sjednici održanoj dana 3. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"Utvrđuje se osnovanim i priznatim potraživanje – izlučno pravo tužiteljice T. L. prema tuženiku C. I. s p.o. u stečaju, na nekretnini u Z., naselje B., objekt … stan broj … na sa spremištem površine 2,10 m , te se nalaže tuženiku da joj drugom katu, površine 81,49 m

taj stan preda u posjed te naknadi parnični trošak u iznosu od 6.861,30 kn sve u roku od 8 dana."

Protiv te drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev tužiteljica predlaže da zahtjev za zaštitu zakonitosti bude odbijen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

Svoju ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi temelje na činjeničnom utvrđenju da je između stranaka sklopljen pisani prodajni ugovor kojim je tuženik prodao tužiteljici predmetni trosobni stan u Zagrebu za iznos prodajne cijene od 146.282 DEM, te da je tužiteljica svoju ugovornu obvezu plaćanja prodajne cijene ispunila u cijelosti plativši navedenu svotu na ruke bivšeg direktora tuženika V. P. koji je u tijeku ove parnice umro. Navedeno činjenično utvrđenje sudovi temelje na pisanim dokazima - preslici isprave o sklapanju spornog "ugovora o kupnji stana br. 50/93" od 17. srpnja 1993. godine i preslici računa br. 25/93 od 16. srpnja 1993. godine izdanog po tuženiku kojim se od strane direktora tuženika V. P. potvrđuje primitak naprijed navedenog iznosa prodajne cijene, te na iskazu svjedoka D. R..

Glede tog utvrđenja u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP i bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP, te se navodi da su zaključci suda pogrešni, jer da tužiteljica nije "pružila niti jedan dokaz u obliku originalnog dokumenta, a što je protivno čl. 108. Zakona o parničnom postupku. U pobijanoj presudi sud se ne osvrće niti upušta u ocjenu neovjerenih fotokopija računa i ugovora o kupnji stana, već to drži za vjerodostojnu dokumentaciju.", te da sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka D. R., koji je tužiteljičin odvjetnik, a da taj iskaz dovoljno ne ocjenjuje poglavito u dijelu u kojem svjedok iskazuje da je prisustvovao neposrednoj isplati i brojenju novca u kancelariji pok. V. P. koji "način isplate predstavlja nedozvoljeno raspolaganje stranaka iz čl. 3/3. ZPP".

Niti tijekom prvostupanjskog postupka, a niti u žalbi protiv prvostupanjske presude tuženik nije osporavao vjerodostojnost preslike spornih isprava (prodajnog ugovora i računa), već je samo tvrdio da je riječ o fiktivnim ispravama, pa nije niti bilo sporno da sadržaj preslika isprava odgovara sadržaju njihovih izvornika.

Stoga nije jasno na koji se to način sud trebao upustiti "u ocjenu neovjerenih fotokopija računa i ugovora o kupnji stana".

Suprotno navodima državnog odvjetnika nižestupanjske presude sadrže jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama sklapanja spornog ugovora i ispunjenja tužiteljičine ugovorne obveze plaćanja prodajne cijene, koji razlozi nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Osporavajući pravilnost utvrđenja navedenih činjenica, koje je rezultat slobodne ocjene izvedenih dokaza, državni odvjetnik u biti ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, zbog tog razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može se podići (čl. 404. st. 2. ZPP).

U svezi bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se bespredmetno i nerazumljivo navodi da način plaćanja prodajne cijene na ruke bivšeg direktora tuženika bez izdavanja blagajničke uplatnice predstavlja nedozvoljeno raspolaganje stranaka iz čl. 3. st. 3. ZPP.

Navedena bitna povreda postoji ako je protivno odredbama ZPP sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka iz potonje odredbe.

Značenje nedopuštenog raspolaganja stranaka u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP imaju dispozitivne procesno-pravne radnje stranaka iz iz stavka 2. tog članka (priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudska nagodba) poduzete radi ostvarenja svrhe koja je u suprotnosti sa prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

U konkretnom slučaju ne samo da ne postoji nedopušteno raspolaganje parničnih stranaka, već stranke nisu niti poduzimale neku procesno-pravnu radnju kojom bi nedopušteno raspolaganje moglo biti ostvareno, pa nije niti moglo doći do počinjenja u zahtjevu za zaštitu zakonitosti istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP.

Okolnost da sporno plaćanje prodajne cijene nije izvršeno u skladu s knjigovodstveno računovodstvenim propisima, koja se ističe kao razlog postojanja navedene bitne povrede, nije od odlučnog značaja niti u odnosu na bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. toč. 13., jer pored činjenice da je tužiteljica platila prodajnu cijenu na ruke tuženikovog zakonskog zastupnika, ta okolnost ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja sudova da je ona svoju ugovornu obvezu iz spornog prodajnog ugovora ispunila.

Slijedom navedenog proizlazi da ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut, pa je na temelju odredbe čl. 393. u svezi sa odredbom čl. 408. st. 2. ZPP, zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 3. ožujka 2004. godine

a:

Predsjednik vijeć

Boris Guttmann, v.r.