Revt-288/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. B. d.d., OIB: ..., R., kojeg zastupa punomoćnica A. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. i P., R., protiv tuženika B. u. d.o.o., OIB: ..., P., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8110/12-4 od 16. ožujka 2015., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu - Stalna služba u Karlovcu poslovni broj P-3146/11 od 19. srpnja 2012., u sjednici održanoj 18. listopada 2016.,
Legislator-Regeste
KI-generiertRevt-288/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ovaj revizijski sud ispitao je pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Volltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 288/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. B. d.d., OIB: ..., R., kojeg zastupa punomoćnica A. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. i P., R., protiv tuženika B. u. d.o.o., OIB: ..., P., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8110/12-4 od 16. ožujka 2015., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu - Stalna služba u Karlovcu poslovni broj P-3146/11 od 19. srpnja 2012., u sjednici održanoj 18. listopada 2016.,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu i ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika G. L. iz R. poslovni broj ... od 21. siječnja 2011. (toč. I. i II. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 151.375,00 kn (toč. III. izreke).
Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovor na reviziju tuženik predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz obvezivanje tužitelja za nadoknadu troška odgovora.
Revizija nije osnovana.
Ovaj revizijski sud ispitao je pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koji se ukazuje sadržajem revizije.
U ovom predmetu je riječ o parničnom postupku proizašlom iz prethodnog ovršnog postupka pokrenutog na temelju vjerodostojne isprave (čl. 54. st. 2. Ovršnog zakona - "Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03 i 151/04). Naime, povodom tuženikova prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (donesenog od strane javnog bilježnika G. L. iz R. pod brojem ... od 21. siječnja 2011.) isto je stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha (tj. u dijelu u kojem ima značenje svojevrsnog platnog naloga), time da će se postupak nastaviti kao u prigovoru protiv platnog naloga.
U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:
- da su stranke bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o dugoročnom (12. listopada 2007.) i kratkoročnom kreditu (18. lipnja 2008) i da je temelju tih ugovora, nakon njihova raskida, ostalo tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 3,519.579,12 kn,
- da su stranke k tome 12. listopada 2007. sklopile Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj ... u kojem su se suglasile da taj ugovor ima snagu javnobilježničke isprave i koji su 15. lipnja 2010. solemnizirali kod javnog bilježnika M. M. iz Z., time da su i u ugovoru o dugoročnom i ugovoru o kratkoročnom kreditu u toč. 12. navele da se ti ugovori smatraju sastavnim dijelom solemniziranog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ...
- da je u istoj pravnoj stvari tužitelj ranije ishodio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi pred Općinskim sudom u Dubrovniku broj Ovr-1321/10 i pred Općinskim sudom u Karlovcu broj 1765/10 – i to na temelju spomenutog solemniziranog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 12. listopada 2007. (koji predstavlja ovršni javnobilježnički akt - ovršnu ispravu).
Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbacili tužbu (i ukinuli platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi), obrazlažući svoju odluku time da tužitelju, premda za traženje kondemnatorne zaštite nije dužan dokazivati pravni interes, u konkretnom slučaju pravni interes nedostaje upravo činjenicom da raspolaže ovršnom ispravom (ovršnim javnobilježničkim aktom - čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu -"Narodne novine", broj 78/93, 29/94, 16/97 - dalje: ZJB) kojom će ostvariti onu pravnu korist koju hoće ostvarivati tražeći kondemnatornu zaštitu. Pri tome ističu da tužitelja ne opravdava kao razlog podnošenja tužbe u ovom predmetu niti činjenica da svoju tražbinu nije uspješno namirio u spomenutim ovršnim postupcima u kojima su predmetom ovrhe bile nekretnine u vlasništvu ovršenika (sada tuženika) ili njegovog založnog dužnika, jer je tužitelju kao ovrhovoditelju u tim postupcima ostala mogućnost predlaganja novog sredstva ili predmeta ovrhe (čl. 5. st. 4. OZ-a), u kojem slučaju će sud donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja. U prilog tog stajališta (o nedostatku tužiteljeva pravnog interesa) drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke (kojom potvrđuje prvostupanjsko rješenje) dodatno još navodi da je tužitelj u posjedu dviju zadužnica koje mu je tuženik predao kao instrument osiguranja vraćanja kredita, a koje sukladno odredbi čl. 183. st. 1. OZ-a imaju učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate, dok prema st. 7. istog članka OZ-a zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika.
I prema shvaćanju ovoga suda, a suprotno tvrdnjama tužitelja, nižestupanjski sudovi su pravilno odbacili tužbu (i ukinuli rješenje o ovrsi u dijelu u kojem ono ima značenje platnog naloga) zbog nedostatka pravnog interesa.
Postojanje pravnog interesa je procesna pretpostavka za dopuštenost suđenja u određenoj pravnoj stvari, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog nepostojanja pozitivnih procesnih pretpostavaka, odnosno zbog postojanja procesnih smetnji, tužba se u pravilu mora kao nedopuštena odbaciti.
Istina, o postojanju pravnog interesa ZPP govori samo kod tužbe na utvrđenje (čl. 187. ZPP-a), a kod kondemnatorne tužbe samo u čl. 186.c (koji propisuje da tužitelj koji dokaže postojanje pravnog interesa, može i prije dospjelosti utužene tražbine zatražiti od suda donošenje presude za ispunjenje dužne činidbe u vrijeme njezine dospjelosti).
Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a izrijekom se predviđa da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje (tzv. deklaratorna tužba), time da je u teoriji i judikaturi domašaj ove odredbe proširen na sve vrste tužbi.
Iako, tužitelj u pravilu ima pravni interes tražiti kondemnatornu zaštitu i nije ga dužan posebno dokazivati (njegovo se postojanje presumira), u određenim slučajevima pravni interes mu ipak može nedostajati zbog postojanja neke od negativnih procesnih pretpostavaka (procesnih smetnji) za vođenje parnice (litispendencija, sudska nagodba, pravomoćno presuđena stvar).
Pri tome valja imati na umu da sve negativne procesne pretpostavke u biti se svode na pozitivnu pretpostavku procesnu pretpostavku postojanja pravnog interesa za vođenje parnice (pozitivne su one bez čijeg postojanja vođenje parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno).
U razloge za osporavanje postojanja pravnog interesa ponajprije bi spadali slučajevi u kojima bi aktivna stranka već raspolagala pravnim instrumentom kojim bi mogla (u bitnome) ostvariti onaj pravozaštitni rezultat koji bi mogla ostvariti i na temelju meritorne odluke čije donošenje traži. Tu bi pripadali slučajevi u kojima bi stranka već imala ovršnu ispravu, zbog čega u načelu ne bi iznova smjela tužiti. U tom smislu ne bi bila dopuštena kondemnatorna tužba ako bi stranka već raspolagala ovršnom javnobilježničkom ispravom (čl. 54. ZJB-a) ili pak zadužnicom kao javnobilježnički ovjerovljenom privatnom ispravom (čl. 183., 183.a OZ- a).
U kontekstu rečenog, pravilno je stajalište drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tužitelju nedostaje pravni interes, s obzirom da već raspolaže ovršnom ispravom (ovršnim javnobilježničkim aktom) koja mu omogućava ostvariti onu pravnu korist koju u osnovi hoće ostvariti tražeći kondemnatornu zaštitu, pa provođenjem (ovog) iniciranog postupka (prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, odnosno tužbom) ne bi mogao očekivati određenu (drugačiju, povoljniju) pravnu korist.
Prema tome, nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su odbacili tužbu (arg. ex. čl. 288 st. 2. ZPP-a), odnosno pravilno je drugostupanjski sud iz navedenih razloga odbio tužiteljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje, pa utoliko suprotna razlaganja tužitelja u reviziji, mada veoma opširna, nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.
Naposljetku, takvo postupanje nižestupanjskih sudova, protivno navodima revizije, ne odstupa od garancije zaštite prava na pošteno (pravično) suđenje, koje pravo je zaštićeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 41/01- pročišćeni tekst, i 55/01) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr. i 14/02 - dalje: Konvencija), a isto tako revident neutemeljeno prigovara da je napadano rješenje protivno njegovom "legitimnom očekivanju" (inače pravno nepoznat termin, prihvaćen od Ustavnog suda Republike Hrvatske po uzoru na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu), jer u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj donošenjem pobijanog rješenja nije onemogućen (uskraćen) u mogućnosti ostvarivanja svog dospjelog (nenamirenog) potraživanja od tuženika.
Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, istu je valjao odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).
Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).
Zagreb 18. listopada 2016.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.